8.3.2021. – Međunarodni dan žena – povijest borbe


Međunarodni dan žena obilježava se i slavi se u mnogim državama diljem svijeta. Međunarodni dan žena razvio se iz aktivnosti radničkog pokreta na prijelazu u 20. stoljeće u sjevernoj Americi i diljem Europe.

8. ožujka 1857. godine u New Yorku tekstilne radnice su organizirale štrajk zbog užasnih uvjeta rada, predugog radnog vremena i niskih plaća. Izašle su na cestu zahtijevajući bolje uvjete rada i veće plaće. Rastjerane napadom policije, nisu se predavale te su se nastavile boriti za bolje uvjete rada. Prvi Nacionalni dan žena obilježen je u SAD-u 28. veljače 1909. godine kako bi se odala počast tekstilnim radnicama koje su 1908. štrajkale u New Yorku protiv loših uvjeta rada.

1910. godine na sastanku Clara Zetkin predlaže na kongresu socijalista u Kopenhagenu, (Danska) proglašavanje Dana žena, kao međunarodnog dana, kako bi se odala počast pokretu za ženska prava i izgradila podrška za dobivanje općeg biračkog prava za žene.

1913. godine Međunarodni dan žena također postaje mehanizam za prosvjede protiv Prvog svjetskog rata. Kao dio pokreta za mir, žene u Rusiji obilježavaju prvi Međunarodni dan žena zadnje nedjelje u veljači. Drugdje u Europi, na ili oko 8. ožujka sljedeće godine, žene su održavale skupove protiv rata ili kako bi izrazile solidarnost s drugim aktivistima.

1915. godine za vrijeme dok Prvi svjetski rat bjesni, veliko okupljanje žena (oko 1300 žena iz 12 država) održava se 15. travnja u Hagu (Nizozemska).

1917. godine u pozadini rata, žene u Rusiji prosvjeduju i štrajkaju za „Kruh i mir“ zadnje nedjelje u veljači (koji pada na 8. ožujak po gregorijanskom kalendaru).

Nakon Drugog svjetskog rata, 8. ožujak se počeo obilježavati u mnogim državama. 1975. godine, koja je proglašena Međunarodnom godinom žena, Ujedinjeni narodi počinju obilježavati 8. ožujak kao Međunarodni dan žena. Dvije godine kasnije, u prosincu 1977. godine Opća skupština usvaja rezoluciju proglašavajući da se Dan Ujedinjenih naroda za ženska prava i međunarodni mir obilježava bilo koji dan u godini u državama članicama, u skladu s njihovom povijesnom i nacionalnom tradicijom.

Od svog osnutka 1945. godine (24. listopada) radi promicanja međunarodne suradnje nakon razaranja Drugog svjetskog rata, UN je ugradio jednaka prava muškaraca i žena u središte svog raison d’etre – u osnivačkoj povelji ističe se da je, između ostalog, svrha UN-a promicati i poticati temeljne slobode za sve bez razlike s obzirom na rasu, spol, jezik ili religiju.

1948. godine na Općoj skupštini UN-a usvojena je Opća deklaracija o ljudskim pravima, kao prvi globalni instrument koji priznaje postojanje osnovnih neotuđivih prava i temeljnih sloboda koja se primjenjuju na svako ljudsko biće. Deklaracija po prvi put u ljudskoj povijesti potvrđuje osnovna građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava koja svi trebaju uživati – muškarci i žene.

1979. godine Opća skupština UN-a usvaja Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena (CEDAW), koji je najobuhvatniji međunarodni instrument za zaštitu ljudskih prava žena. Definira značenje diskriminacije protiv žena i utvrđuje zakonsku obvezu država članica Konvencije da prekinu takvu diskriminaciju. Konvencija zahtjeva od država članica da iskorijene diskriminaciju protiv žena u javnoj i privatnoj sferi života žene, uključujući obitelj te je usmjerena prema postizanju sadržajne jednakosti između muškaraca i žena – ne samo u zakonima, već u stvarnosti. Od 2015. godine Konvencija je sa 189 država članica drugi najratificiraniji ugovor UN-a o ljudskim pravima (poslije Konvencije o pravima djeteta).

Svjetska konferencija o ljudskim pravima, održana u Beču 1993. godine napravila je povijesni iskorak u zaštiti ženskih prava priznajući nasilje protiv žena kršenjem ljudskih prava te pozivajući na mjere prema iskorjenjivanju takvih oblika nasilja. Posljedično, u prosincu iste godine, Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Deklaraciju o iskorjenjivanju nasilja protiv žena, kao prvog međunarodnog instrumenta koji se izričito bavi i definira oblike nasilja protiv žena te određuje okvir za globalne aktivnosti.

1995. godine u Pekingu je na Četvrtoj svjetskoj konferenciji UN-a o ženama sudjelovalo 17000 sudionika i 30000 aktivista na kojoj je 189 država jednoglasno usvojilo napredni plan za osnaživanje žena. Nazvan Pekinška deklaracija i platforma za djelovanje, određenim okvirom ističe ciljeve i aktivnosti u 12 kritičnih područja djelovanja kako bi se unaprijedila prava žena. Svakih pet godina od usvajanja rade se globale revizije kako bi se ocijenio napredak i implementacijske rupe.

Na razini Europske unije i prije njenog osnutka, europski čelnici postavili su temelje za rodnu ravnopravnost. 1957. godine potpisan je Rimski ugovor s kojim je rodna ravnopravnost postala temeljna vrijednost Europske zajednice.

1975. godine Vijeće europskih zajednica usvojilo je načelo jednakosti plaće za žene.

2000. godine EU je objavio Povelju o temeljnim pravima gdje se navodi kako ravnopravnost žena i muškaraca mora biti osigurana u svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaćanje.

2014. godine usvojena je direktiva za borbu protiv nasilja nad ženama i trgovanja ljudima.

2019. usvojena je direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi.

Danas, 2021. godine, prema indeksu Europskog instituta za ravnopravnost spolova za 2020. godinu (podatci za 2018.) EU ima 67,9 od 100 bodova i trenutačnim tempom treba najmanje 60 godina za postizanje ravnopravnosti, a Hrvatska se nalazi na 20. mjestu u EU po indeksu ravnopravnosti spolova s 57,9 bodova.

Danas, 46 godina od usvajanja načela jednakosti plaća do danas, navedeno načelo još uvijek nije zaživjelo na razini EU, unatoč postojanju zakonodavnog okvira. Na razini EU razlika u plaći muškaraca i žena iznosi oko 14 posto, a u Hrvatskoj je oko 11 posto. Kao način rješavanja ustrajnog neodgovarajućeg provođenja temeljnog načela jednakosti plaća, Europska komisija 2021. godine donosi prijedlog direktive za jačanje primjene načela jednake plaće za jednaki rad ili rad jednake vrijednosti između žena i muškaraca kroz mehanizam transparentnosti plaća i nadzor.

Danas, godinu dana od izbijanja pandemije, možemo reći da je na prvoj liniji borbe protiv koronavirusa više žena. Od 49 milijuna njegovatelja u EU- u, koji su najviše izloženi virusu, oko 76 posto ( u Hrvatskoj 78 posto) su žene. Također, žene su prekomjerno zastupljene u osnovnim uslužnim djelatnostima, od prodaje do skrbi o djeci, koje su ostale otvorene tijekom pandemije. U EU-u 82 posto blagajnika i 95 radnika u poslovima u domaćinstvu su žene.

Oko 84 posto zaposlenih žena u dobi od 15 do 64 godine radi u uslužnom sektoru, uključujući poslove najpogođenije pandemijom na kojima često dolazi do gubitka radnih mjesta. Karantena je utjecala i na „feminizirane“ sektore gospodarstva, uključujući vrtiće, tajničke poslove i rad u kućanstvu.

Više od 30 posto žena u EU radi na nepuno radno vrijeme i često su zastupljene u neformalnom gospodarstvu, gdje obično imaju manja radnička prava, zdravstvenu zaštitu i druga temeljna prava. Vjerojatnije je i da će uzeti dopust kako bi skrbile o djeci i rodbini, a tijekom ograničenja kretanja često su morale kombinirati rad od kuće i brigu o djeci. Hrvatska nije donijela nikakve mjere kojima bi se olakšalo ženama premostiti ovo razdoblje.

Svake godine oko 50 žena u EU-u izgubi život zbog nasilja u obitelji, tijekom ograničavanja kretanja ta brojka se povećala, a žrtvama je bilo teže pomoći. Istovremeno, veća upotreba interneta tijekom pandemije povećala je rodno uvjetovano nasilje i seksualno zlostavljanje djece, posebno djevojčica.

Danas, 164 godine nakon štrajka u New Yorku, žene diljem svijeta još uvijek se bore za priznanje jednakosti, za bolje uvjete rada, za potpuno poštivanje i nepovredivost dostojanstva.

IZVOR

Comments are closed.