Posts Tagged obavijesti

21.9.2019. – DONOSIMO TOTALNI VODIČ KROZ NOVA PRAVILA ZA ODLAZAK U MIROVINU Najbolje će proći oni koji žele raditi do 70., njihova će mirovina biti osjetno veća…

Nakon što je Vlada kapitulirala pred sindikalnim zahtjevima i potpisima 700.000 građana koji se protive obveznom radu do 67. godine te nakon što je odlučila ispuniti sve sindikalne zahtjeve, idući tjedan u javno savjetovanje pustit će sedam izmjena zakona koji će različitim skupinama ljudi omogućiti da rade i nakon 65. godine ako to žele.

U ponedjeljak, pak, počinju razgovori sa sindikatima i poslodavcima, nakon čega zakoni idu u e-savjetovanje na 14 dana. Riječ je o izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju, Zakona o radu, Zakona o državnim službenicima, Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i regionalnoj samoupravi, Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi te Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Mi smo analizirali što će te izmjene zakona i odustanak od mirovinske reforme značiti za te profesije.

Što će odustanak od mirovinske reforme i buduće izmjene šest zakona značiti za:

RADNIKA U PRIVATNOM SEKTORU

Radnik će u privatnom sektoru u starosnu mirovinu moći ići sa 65 godina i najmanje 15 godina mirovinskog staža, a ako želi prijevremenu mirovinu, u nju će moći ići sa 60 godina i 35 godina mirovinskog staža, s time da će mu se mirovina za svaki mjesec prijevremenog umirovljenja umanjiti trajno za 0,2 posto, odnosno za 12 posto ako ide u mirovinu pet godina prije nego što ostvari uvjete za punu mirovinu. U punu će mirovinu bez penalizacije radnik moći ići i sa 60 godina ako je skupio 41 godinu mirovinskog staža u efektivnom trajanju. No, budući da će se mijenjati Zakon u radu, Vlada će omogućiti da oni radnici koji žele raditi poslije 65. godine, to i mogu. Dosad je Zakon o radu omogućavao rad i nakon 65. godine ako se radnik tako dogovori s poslodavcem, odnosno ako ga poslodavac želi. Sada će izmjene Zakona o radu ići u smjeru da će svi oni koji žele raditi nakon 65. godine, to moći bez posebne dozvole poslodavca, a Vlada će u Zakonu samo definirati dobnu granicu. Ta dobna granica vjerojatno će iznositi 68 godina, o tome će se tek dogovarati sa socijalnim partnerima u ponedjeljak. Sada u Zakonu ne postoji dobna granica, već se može s poslodavcem dogovoriti da se radi dok ima potrebe za tim radnikom. Izmjene bi mogle ići u smjeru da radnik može ostati na poslu do 68. godine ako to želi, a da se o radu iznad te dobne granice može dodatno dogovoriti s poslodavcem. Također, ako radnik želi ostati raditi nakon 65. godine, a poslodavac nema potrebu za njim, morat će mu isplatiti otpremninu za godine koje je još mogao provesti na poslu.

ŽENE

Vlada je htjela izjednačiti dob umirovljenja za žene i muškarce do 2033. godine, i to tako da i muškarci i žene idu u mirovinu sa 67 godina. Trebalo je postojati i prijelazno razdoblje, u kojem bi žene u mirovinu išle sa 65 godina i Vlada je u zakonu naznačila da to prijelazno razdoblje završava 2026. No, sindikati su tražili i dobili da prijelazno razdoblje stjecanja prava na starosnu mirovinu sa 65 godina za žene završava 2029. godine i da tada svi odlaze u mirovinu sa 65 godina. Sada su žene u povoljnijem položaju od muškaraca i u starosnu mirovinu idu sa 62 godine i četiri mjeseca te najmanje 15 godina mirovinskog staža.

DRŽAVNE I LOKALNE SLUŽBENIKE I NAMJEŠTENIKE

Prema sadašnjem Zakonu o državnim službenicima, njima služba prestaje po sili zakona kada navrše 65 godina i imaju najmanje 15 godina mirovinskog staža, i to posljednjeg dana kalendarske godine u kojoj su stekli uvjete za mirovinu.

Lokalnom pak službeniku služba prestaje kad navrši 65 godina života i 20 godina mirovinskog staža posljednjeg dana u godini kada su ti uvjeti ostvareni. SDP-ova Vlada htjela je 2014. izmijeniti Zakon o državnim službenicima tako da im služba završi na dan kada napune 65 godina, jer bi se tako smanjio broj ljudi odmah, a ne da se čeka kraj kalendarske godine, ali se to nije dogodilo. Tadašnji ministar Arsen Bauk odustao je od toga zbog pritiska sindikata i zato što su shvatili da uštede ne bi bile značajnije. U Zakonu o državnim službenicima i sada postoji odredba da se može raditi i nakon 65 godine ako se čelnik tijela i službenik tako dogovore “vodeći računa o potrebama službe”. Ta je odredba prilično problematična jer može značiti da se netko šalje u mirovinu sa 65, a netko koga se favorizira, primjerice, zbog stranačke pripadnosti ili nečeg drugog može nastaviti raditi. Sada, kako doznajemo, postoji namjera, a to priželjkuju i sindikati, da i državni službenici mogu raditi i poslije 65. godine do 68. godine bez dozvole čelnika tijela. Ako za njima nema potrebe nakon 65. godine, onda će im se morati isplatiti i otpremnina. O tome će se u ponedjeljak, doznajemo, razgovarati sa sindikatima, a onda paket zakona ide u javnu raspravu na dva tjedna.

LIJEČNIKE I MEDICINSKO OSOBLJE

Liječnici i ostalo medicinsko osoblje i sada mogu raditi dulje od 65. godine samo ako dobiju suglasnost ravnatelja, upravnog vijeća te na kraju i potpis ministra. To se, kažu nam neki sugovornici, u znatnoj mjeri zloupotrebljava, pa neki mogu raditi i do 70. godine jer su u dobrim odnosima sa šefovima ili su možda politički podobni, a neke se tjera u mirovinu sa 65 godina iako je liječničko zanimanje deficitarno. Velika većina liječnika želi raditi i nakon 65. godine, doduše, veći broj njih na pola radnog vremena. Ono što nam sada kažu u Ministarstvu zdravstva jest da će se najvjerojatnije ići na varijantu da liječnici mogu, ako žele, raditi do 68. godine bez posebnih dozvola šefova i ministra, a nakon toga, ako i dalje postoji potreba za njima, i do 70. godine ako se dogovore s nadređenima. Sindikati su složni s time, ali upozoravaju da se to mora formulirati tako da liječnici rade i nakon 65. godine samo ako postoji potreba za službom, a ne da onda ispaštaju mladi liječnici.

UČITELJE, NASTAVNIKE I SVEUČILIŠNE PROFESORE

Za učitelje i nastavnike primjenjuje se Zakon o odgoju i obrazovanju, koji definira da se u mirovinu mora ići sa 65 godina, a nastavnici i učitelji u školama mogu nastaviti raditi samo do kraja školske godine ako u toj godini navršavaju 65 godina, dakle do 31. kolovoza. Ravnatelji, pak, mogu dovršiti svoj četverogodišnji mandat ako i napune 65 godina. Intencija je sada da i oni mogu raditi nakon 65. godine, ali u Ministarstvu znanosti i obrazovanja ne znaju još što će se konkretno mijenjati u Zakonu; to će se tek dogovarati idući tjedan. Sindikati upozoravaju da se sada ljude tjera u mirovinu iako postoji potreba za stručnim kadrom, posebice u strukovnim školama. Sveučilišni profesori također mogu ostati raditi i nakon 65. godine ako za njima postoji potreba i ako “udovoljavaju kriteriju izvrsnosti”, koji određuje Nacionalno vijeće za znanost. Odobrenje se izdaje na dvije godine, s mogućnošću produljenja za još dvije godine, a ako i nakon toga neko visoko učilište ima potrebu za tim profesorom, onda ga mora platiti iz vlastitog budžeta. Nejasno je što bi se sada tu moglo mijenjati.

Tri sindikalne središnjice poručuju: Nećemo dopustiti da Vlada ovo iskoristi za kupovanje vremena

“I dalje ćemo pratiti što će se dogoditi s najavom premijera Andreja Plenkovića oko ispunjavanja naših zahtjeva iz inicijative ‘67 je previše’, ali i nastaviti se pripremati kao da će se referendum održati. Puno smo se puta dosad opekli i nećemo riskirati i tako iznevjeriti 720.000 građana koji su nam dali podršku”, rečeno je na jučerašnjoj konferenciji za novinare triju sindikalnih središnjica nakon sastanka s organizacijskim odborom inicijative na kojem se razgovaralo o najnovijoj najavi Vlade.

“Iskustvo nas uči da ne treba skakati na prvu, niti od radosti. Zbog nepovjerenja prema vladajućima nećemo stati s pripremama”, rekao je Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, i dodao da će se budno pratiti što se događa u Vladi i Saboru, ali i da su spremni vrlo brzo odgovoriti akcijama ako se shvati da je to samo kupovanje vremena. Za Anu Miličević Pezelj iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske građanski cilj neće biti postignut čak i ako se ispune premijerova obećanja i izmijeni zakon, odnosno građani se neće imati priliku izjasniti o onome što smatraju prioritetom jer referendum je zapravo ispit demokracije.

I Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata, poziva na oprez kad je riječ o Vladinim obećanjima.

“Ne mislimo još da smo ostvarili cilj jer ono što smo dobili na mostu, mogli bismo izgubiti na ćupriji. Naime, jednim bi se zakonskim izmjenama ispoštovalo ono što smo mi tražili, a drugima će se moguće otvoriti druga pitanja koja mogu biti itekako kontraproduktivna i bolna za interese građana. Čekat ćemo da vidimo kako će se stvari razvijati”, kaže Ribić.

Sindikalisti kažu da zaokret Vlade oko njihovih traženja potvrđuje da je u startu sve trebalo raditi drukčije, odnosno u dogovoru s njima. Potvrda je to da blokada mirovinskog sustava nije samo u Zakonu o mirovinskom osiguranju nego “zamke” vrebaju i iz drugih propisa, posebice poreznog sustava. Zato traže usuglašavanje svih zakona koji se tiču prava radnika i umirovljenika.

Sindikati odbacuju optužbe da je cijela akcija “67 je previše” ispolitizirana, ali su najavili da bi, ako je se netko usudi izigrati, mogli krenuti i u osnivanje stranke “iza koje bi stajalo 720.000 potpisnika”. Kritični su bili i prema poslodavcima koji nisu sretni zbog Vladine odluke. Naime, sindikati tvrde da umjesto brige o zaposlenima više brinu o svom džepu u koji nastoje “strpati što više profita”. Što se pak tiče mogućeg ostanka u svijetu rada do 67. godine, sindikalisti kažu da to treba biti odabir radnika, a ne prisila.

 

IZVOR

No Comments

2.9.2019. – Građani oduševljeni, ali sindikati i porezni stručnjaci upozoravaju: “Mjere su dobre, ali…”

Veća plaća, besplatan topli obrok, besplatan smještaj i putovanja, čak i plaćanje vrtića vašoj djeci – tako izgleda savršeni poslodavac, a država, u želji da ih bude više, od 1. rujna mijenja Pravilnik koji će poslodavcima omogućiti da na sve navedeno ne plaćaju porez. No, sindikati nisu zadovoljni, a stručnjaci oko svega skeptični.

Troškovi prehrane radnika za poslodavce su od 1. rujna neoporezivi i to u obliku paušalne naknade za topli obrok u iznosu od 416 kn mjesečno ili u obliku troška do 12.000 kuna godišnje, ukoliko poslodavac radnicima sam osigura hranu u restoranu ili prostorijama tvrtke.


Poslodavci od rujna neoporezivo do 2500 kuna mogu radnicima plaćati i odmor pomoću takozvane CRO kartice za putovanja izvan srca turističke sezone. Neoporeziv će biti i smještaj radnika do visine stvarnih izdataka, a tvrtka će djeci svojih zaposlenika moći neoporezivo plaćati i vrtić.

Građani oduševljeni, ali…

Građani su mjerama oduševljeni, no samo na papiru. ”Neće sve platiti, to je sigurno”, smatra jedan građanin.

Iz Udruge poslodavaca poručuju kako će mjere primjenjivati. Najavljuju da neoporezive naknade otvaraju vrata za rast plaća. ”Mii računamo da će samo od smještaja i toplog obroka biti više od sto miljuna kuna uštede. Taj novac koji god se uštedi ide uglavnom i najviše u plaće i nove projekte, odnosno otvaranje novih radnih mjesta”, kaže glavni direktor HUP-a Davor Majetić.

Sindikati upozoravaju

Sindikati, pak, upozoravaju da će neoporezive naknade utjecati na ukupan iznos bruto plaće. ”Radnik će nešto malo na neto plaći dobiti, no dugoročno je to pitanje njegove mirovine, dugoročno je to pitanje nekih drugih kategorija. Tako će primjerice doći i do smanjnjenja dijela osnovice za kreditnu sposobnost jer smanjenje bruto osnovica utječe i na taj dio”, ističe Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata.

Strah od zakidanja radnika

Pita li se porezne stručnjake mjere su dobre, no strahuju da bi zbog prostora u Zakonu o radu neki poslodavci novim mjerama mogli zakinuti radnike. ”Zakonodavac ima jako dobru namjeru, praktički da poboljša život mladim osobama. Drugim riječima, da spriječi njihovo iseljavanje. Koliko će to zaživjeti, ne znam. Bojim se da neće biti možda nekakvih izigravanja plaće koja se oporezuje, pa da bi se umjesto plaće davale takve naknade”, rekla je porezna savjetnica Lucija Turković.

Od 1. rujna raste i neoporezivi iznos dnevnice sa 170 na 200 kuna. To je dio novih mjera koje je ministar financija Zdravko Marić najavio još u srpnju. U siječnju nas čeka novi val porezne reforme koji bi mogao smanjiti i opću stopu PDV-a.

 

IZVOR

No Comments

28.8.2019. – HŽ Cargo je novi Uljanik: Plaće jako kasne, hoćemo li opet spašavati gubitaša?

NAKON milijardi za Uljanik, hrvatski porezni obveznici mogli bi se ponovno naći u situaciji da svojim novcem pokrivaju dubioze propalih firmi, a najizgledniji kandidat trenutno je HŽ Cargo, kompanija za željeznički transport u državnom vlasništvu u kojoj su ovaj mjesec dobrano kasnile plaće, pa je plaća za srpanj isplaćena tek krajem kolovoza.

Katastrofalno poslovanje HŽ Carga

HŽ Cargo već je godinama u problemima, prihodi su mu u padu i gomila gubitke. Tako su prošle godine uz prihode od oko 515 milijuna kuna napravili gubitak od preko 80 milijuna kuna. Slične rezultate imali su i prethodnih godina.

Slična situacija bila je i godinu ranije, kada su uz 530 milijuna prihoda imali gubitak od 530 milijuna kuna. U posljednjih pet godina najlošija je bila 2014., kada je gubitak iznosio preko 170 milijuna, uz prihode od 851 milijun kuna. U padu je i broj zaposlenih koji je 2014. iznosio 2311, a krajem prošle godine pao je na 1590 ljudi.

Država ih 2015. dokapitalizirala s 1,1 milijardom naših kuna

Ima preko milijardu kuna dugotrajne imovine, od čega se, prema analizi Instituta za javne financije, većina, preko 60 posto, odnosi na vagone i lokomotive stare 30 do 40 godina. Porezni obveznici već su sudjelovali u pomoći ovoj kompaniji kroz dokapitalizaciju 2015. godine, tešku 1,1 milijardu kuna. Naime, država je svoja potraživanja prema HŽ Cargu nastala izdavanjem jamstava pretvorila u vlasnički udio te je u temeljni kapital unijela i Ranžirni kolodvor Zaprudski Otok.

To je napravljeno jer je HŽ Cargu već tada bio prijetio stečaj zbog akumuliranih gubitaka. Naime, 2014. godinu završili su s negativnim kapitalom od preko 200 milijuna kuna, koji se nakon dokapitalizacije popeo na oko 900 milijuna, a sada opet kroz akumulirane gubitke pada na 600 milijuna, koliko je iznosio krajem prošle godine.

Od 2013. godine tržište teretnog željezničkog prijevoza je liberalizirano i uz HŽ Cargo posluje još nekoliko prijevoznika. Konkurencija je to koju državni gubitaš sa svojim resursima u vidu 40-ak godina starih vagona i lokomotiva ne može izdržati. Ne pomaže ni to što Hrvatska ima prilično lošu željezničku infrastrukturu pa svatko tko može izbjegava prijevoz prugom.

HŽ Cargu najvjerojatnije slijedi privatizacija, ako uopće bude zainteresiranih kupaca. Jedan pokušaj privatizacije zbio se 2013. godine. Tada je za HŽ Cargo bio zainteresiran rumunjski Feroviar, koji je prema uvjetima natječaja trebao platiti 30 milijuna eura za otplatu kredita, 10 milijuna za obrtna sredstva i 20 milijuna za nove vagone i lokomotive te i preuzeti jamstva za kredite od 80 milijuna eura. To je propalo jer Rumunji nisu mogli dati valjana jamstva za kredite, a i ugovor koji su predložili nije bio u skladu s natječajem.

HŽ Infrastruktura i HŽ Putnički prijevoz su forme potpuno ovisne o našem novcu

Da Hrvatska nikada nije uspjela restrukturirati željeznički sektor, usprkos milijardama poreznih obveznika koje su željezničke firme dobile, pokazuje stanje u ostalim firmama.

Firme koje se bave prijevozom i željezničkom infrastrukturom i dalje su ovisne o javnom novcu, a unatoč toj ogromnoj pomoći, sustav ne funkcionira – vlakovi su spori i neredoviti, a ni cijene prijevoza za korisnike nisu osobito povoljne s obzirom na to da je sustav snažno subvencioniran.

HŽ Infrastruktura: Prihodi od 239 milijuna, subvencije od 958 milijuna

Primjerice, HŽ infrastruktura, prema izvješću za 2017. godinu, ima prihode od prodaje u iznosu od 239 milijuna kuna, ali zato subvencije iznose 958 milijuna kuna. 508 milijuna kuna dolazi iz trošarina jer iz svake litre goriva 20 lipa ide za željeznice, dok 450 milijuna dolazi iz državnog proračuna “za željezničku infrastrukturu”. Jasno je da ova kompanija bez javnog novca ne bi postojala.

Slična je situacija i u HŽ putničkom prijevozu, koji također ne bi postojao bez javnog novca iako putnike ne prevoze besplatno. Njihovi prihodi od prodaje iznosili su oko 271 milijun kuna, dok su “ostali prihodi” 554 milijuna kuna, od čega je 441 milijun kuna državne potpore za poticanje putničkog prometa, a 76 milijuna kuna državne potpore za modernizaciju željezničkih vozila. Njihovi ukupni prihodi iznosili su oko 825 milijuna kuna, od čega je iz državnog proračuna stiglo oko 517 milijuna kuna.

IZVOR

No Comments

26.8.2019. – Sportski susreti SIHŽ-a u Rovinju 27. – 29.09.2019.


No Comments

23.8.2019. – A zašto radije ne rasteretiti plaće radnika starijih od 50 godina?

Kada je riječ o sustavu poreza na dohodak te općenito (kvazi)poreznom opterećenju rada u Hrvatskoj, ministar Marić u prva je tri kruga tzv. porezne reforme krenuo vrlo dobrim smjerom. Naime, podsjetimo se nekih najvažnijih promjena koje smo imali od 2016.

Prvo, osobni odbitak povećan je sa 2600 kuna na 3800 kuna, a povećani su i koeficijenti za uvećanje osobnog odbitka za uzdržavane članove i djecu te za invalidnost. Drugo, umjesto tri stope poreza na dohodak (12%, 25% i 40%), gdje se najviša stopa primjenjivala već na osnovicu iznad 13.200 kn, uvedene su dvije stope (24% i 36%) te je znatno podignut prag (iznad 30.000 kn mjesečno) za primjenu više stope. Treće, od tri doprinosa koja su se plaćala na bruto plaću, ostao je samo jedan (doprinos za zdravstveno osiguranje, koji sada iznosi 16,5 posto). Četvrto, poslodavcima je omogućeno da zaposlenicima mogu neoporezivo isplatiti dodatnih 5000 kn kao nagradu za radne rezultate i druge oblike dodatnog nagrađivanja radnika (ukupno do 7500 kn godišnje). Peto, umirovljenicima je omogućen legalan rad na pola radnog vremena uz zadržavanje mirovine itd.

Mjere odudaraju

Dakle, u zadnje tri godine smanjeno je porezno opterećenje rada, sustav je znatno pojednostavljen, krenulo se u smjeru ukidanja destimuliranja rada (liberalizacija rada umirovljenika) i sl. No, u međuvremenu smo vidjeli i (loše) poteze koji odudaraju od generalnog smjera navedenih provedenih mjera.

Tako smo vidjeli znatno povećanje minimalne osnovice za plaćanje doprinosa direktora poduzeća, što je potez koji najviše pogađa mikro poduzetnike i početnike (etablirane biznise na tržištu takvi propisi zapravo ne pogađaju). To se nikako ne uklapa u proklamiranu politiku poboljšavanja poslovne klime jer propisujući obvezu uplaćivanja visokih svota doprinosa, prvenstveno se otežava poduzetnicima početnicima da prežive najkritičniju početnu fazu.

Potom je Vlada znatno povećala minimalnu plaću, ali da neutralizira udar na poslovanje poslodavaca i moguća otpuštanja radnika, umanjena je osnovica za obračun doprinosa na plaću za 50 posto – no samo za djelatnike koji imaju ugovorenu minimalnu plaću! Time se de facto stimulira one poslodavce koji isplaćuju strogi zakonski minimalac, a one koji se trude isplaćivati svojim zaposlenicima koliko god mogu – pa taman i 100 ili 200 kuna više od zakonskog minimalca – nemaju pravo na tu povlasticu i moraju plaćati pune doprinose.

Dakle, iako smo vidjeli dobrih poteza, vidjeli smo i one koje se ne uklapaju u navedeni smjer poreznog rasterećenja i pojednostavljivanja sustava poreza na dohodak – a sličnu stvar ponovno imamo i u aktualnom “četvrtom krugu porezne reforme”.

Tako se sada predlaže uvođenje novih neoporezivih primitaka poput troška smještaja za sve radnike, troška redovne skrbi djece radnika predškolske dobi, troškove dodatnog i dopunskog zdravstvenog osiguranja, povećanje neoporezivog iznosa dnevnica za službena putovanja itd., što su potezi koje svakako valja pohvaliti.

No, istovremeno se predlaže porezno rasterećenje plaća mladih osoba do 30 godina, i to tako da se za mlade do 25 godina smanji porezna obveza za 100 posto, a za mlade od 26 do 30 godina da se smanji porezna obveza za 50 posto. Iako “na prvu” može zvučati dobro, pojasnimo zašto je taj prijedlog promašen.

Dakle, unatoč tome što se navedeno predstavlja kao “demografska, socijalna i gospodarska mjera”, to je klasična populistička mjera (u smislu “vidite da Vlada aktivno radi na tome da zadrži mlade u Hrvatskoj”) jer se zanemaruju negativne posljedice do kojih će ista dovesti.

Prvo, zaboravlja se da je u Hrvatskoj već godinama na snazi mjera koja poslodavcima, koji s mladom osobom sklope ugovor o radu na neodređeno vrijeme, omogućuje da kroz razdoblje do pet godina budu oslobođeni obračunavanja i plaćanja doprinosa na plaću.

Dakle, već su s tom mjerom mladi u povoljnijem položaju jer poslodavac ne mora državi plaćati 16,5% na bruto plaću (zdravstveno osiguranje) ako mladu osobu zaposli na neodređeno. Ako se pak usvoji i ovaj prijedlog o ukidanju obveze obračunavanja poreza na dohodak (u 100-postotnom odnosno 50-postotnom obimu), time će mladi biti u znatno povoljnijoj situaciji od starijih kolega.

Iako možda u skladu s Ustavom RH (sudeći prema izjavama nekih stručnjaka za ustavno pravo), to je klasična dobna diskriminacija, a diskriminacija, taman i “pozitivna”, uvijek vodi k stvaranju animoziteta među određenim grupacijama te je stoga valja izbjegavati.

Treba uvijek imati na umu kako poslodavci plaćaju radnike prema produktivnosti, a ne prema dobi. Produktivnost pak ovisi o stupnju obrazovanja, iskustvu, stečenim specifičnim znanjima i ostalim faktorima zbog kojeg su stariji radnici u pravilu “vrjedniji” poslodavcu (teže su zamjenjivi), i to je glavni razlog zbog kojega obično imaju veću plaću od radnika početnika.

Mladi i stari

Spomenuti prijedlog pak stvara potencijalni animozitet između mlađih i starijih radnika jer će se u praksi događati situacije da iskusni, nadređeni radnik može imati manju neto plaću od radnika početnika odnosno radnika kojega obučava, iako je ukupan trošak plaće starijeg radnika puno veći. Naime, za poslodavca je prvenstveno bitan ukupan trošak nečije plaće, a koliko će od toga radnik dobiti na tekući račun, stvar je državnih propisa.

Da stvari stavimo u kontekst: samac koji živi u Zagrebu i ima 6000 kuna neto plaće, poslodavca zapravo košta 10.003 kune mjesečno (1417 kuna ide na zdravstveni doprinos, 1717 kuna za mirovinske doprinose i 869 kuna za poreze i prireze). Usvoji li se navedeni zakonski prijedlog, za istih 10.003 kuna ukupnog troška plaće, osoba mlađa od 25 godina imala bi neto plaću od oko 8000 kuna!

Dakle, stariji radnik iste razine produktivnosti imao bi dvije tisuće kuna manju neto plaću samo zato što je – stariji. Čak i (iskusniji) radnik koji je 20% produktivniji te stoga poslodavac za njegovu plaću može mjesečno izdvojiti ukupno 12.000 kuna, imat će neto plaću preko tisuću kuna manju od radnika početnika odnosno tek oko 6983 kune.

Unosi se nered

Vidimo kako se takvim politikama nepotrebno unosi nered i stvara potencijalni animozitet među radnicima. Ako se pak ustraje u mišljenju da je opravdano starije stavljati u neravnopravnu situaciju samo zato što je vjerojatnost da će oni emigrirati puno manja nego mladi, što ćemo s onima između 30 i 50 godina? Naime, i ta je skupina mobilna i lako se može odseliti, a najproduktivniji su dio stanovništva: radi se o radnicima s iskustvom u naponu fizičke i mentalne snage koji najviše vuku cijelu ekonomiju naprijed. Najveći je gubitak za zemlju kada takvi emigriraju, stoga bi najracionalniji potez bio rasteretiti njihove plaće da oni ne odlaze.

A zašto ne rasteretiti i plaće starijih od 50 godina? Naime, upravo se toj skupina ljudi najteže zaposliti kada ostanu bez posla te oni trenutno čine gotovo 40 posto od ukupnog broja nezaposlenih na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U ovom je trenutku 25 tisuća osoba mlađih od 29 godina nezaposleno, a čak 41 tisuću nezaposlenih starije od 50 godina. Dakle, očito je kako su mjere povlaštenog poreznog tretmana plaća potrebnije starijim radnicima da se ponovno uključe u svijet rada.

Što je pak sa ženama? Ako znamo da je od ukupnog broja nezaposlenih na HZZ-u 56 posto žena te samo 44 posto muškaraca, zar se ne čini logičnim da i žene budu u povlaštenom poreznom tretmanu?

Vidimo da bismo u nedogled mogli nabrajati “ugrožene” skupine, što samo pokazuje koliko je takav pristup pogrešan.

A koliko je mjera dodatnog rasterećenja plaća mladih zbilja i demografska, govori i činjenica da će im, kada pređu prag i napune 30 godina, neto plaća pasti možda i za nekoliko tisuća kuna; lijepa čestitka za ulazak u najproduktivniju fazu radnog vijeka. Samo naivac može pomisliti da mladima takav pad standarda preko noći neće smetati odnosno da im neće biti poticaj da se odsele u želji da zadrže istu ili čak povećaju razinu prihoda na koju su navikli dok su bili u povlaštenom poreznom tretmanu.

Dakle, od navedenog bi prijedloga trebalo odustati, a procijenjeni gubitak poreznih prihoda od oko 700 milijuna kuna koliko bi “koštala” navedena mjera, pametnije bi bilo preusmjeriti u povećanje neoporezivog odbitka ili sličnu mjeru koja nema popratne negativne posljedice.

IZVOR

No Comments