Međunarodna organizacija rada (MOR) je u kolovozu 2017. godine osnovala Globalnu komisiju za budućnost rada u čijem radu sudjeluje 28 članova iz različitih regija svijeta, različitih profesija i iz različitih sektora društva i gospodarstva.
Komisija je pripremila i javno objavila svoj izvještaj „Rad za svjetliju budućnost“ u kojemu poziva vlade da se zauzmu za niz mjera kako bi odgovorile na izazove koje je postavila do sada nezapamćena promjena u svijetu radu
Izvještaj je objavljen u siječnju 2019. godine, a povodom 100. obljetnice Međunarodne organizacije rada.
Kako svijet rada izgleda danas?
– 190 milijuna ljudi je nezaposleno od kojih je 64.8 milijuna mladih;
– 2 milijarde ljudi zarađuje za život u neformalnoj ekonomiji;
– 300 milijuna radnika živi u ekstremnom siromaštvu;
– 2.78 milijuna ljudi umre svake godine zbog nezgoda na radu i od profesionalnih bolesti;
– 36,1 % globalne radne snage radi prekovremeno (više od 48 sati tjedno)
– Rast plaća je pao sa 2.4% na 1,8% u razdoblju od 2016. do 2017. godine;
– Žene su plaćene oko 20% manje nego muškarci;
– Između 1980. i 2016. godine najbogatijih 1% svjetskog stanovništva dobivalo je 27% rasta globalnog dohotka dok 50% najsiromašnijih dobiva samo 12 %;
– Do 2030. godine potrebno je otvoriti 344 mijuna radnih mjesta uz onih 190 milijuna radnih mjesta potrebnih za rješavanje trenutne nezaposlenosti.
Globalna je komisija predložila program budućeg rada kojemu je u središtu čovjek koji osnažuje društveni ugovor i ljude, a posao koji oni obavljaju stavlja u središte ekonomske i socijalne politike te poslovne prakse. Taj se program sastoji od tri stupa aktivnosti koji će zajedno potaknuti razvoj, jednakost i održivost za sadašnje i buduće generacije:
- Povećanje ulaganja u ljudske sposobnosti
Kako bi se ljudi razvijali u ovom digitalnom vremenu pristup Komisije ide izvan ljudskog kapitala prema široj dimenziji razvoja i napretka životnog standarda, uključujući prava i omogućavanje okružja koje proširuje ljudske mogućnosti i povećava njihovo blagostanje:
– Opće pravo na cjeloživotno učenje koje omogućuje ljudima kvalificiranje, prekvalificiranje i dodatno usavršavanje. Cjeloživotno obrazovanje uključuje formalno i neformalno učenje od ranog djetinjstva i osnovnog obrazovanja do obrazovanja odraslih. Vlade, radnici i poslodavci, kao i obrazovne institucije, imaju komplementarne odgovornosti u izgradnji učinkovitog i prikladno financiranog sustava cjeloživotnog obrazovanja.
– Pojačati ulaganja u institucije, politike i strategije koje će poduprijeti ljude kroz buduće prijelaze u svijetu rada. Mladi će ljudi trebati pomoć u snalaženju u sve težem prijelazu iz škole na radno mjesto. Stariji radnici će trebati širi izbor mogućnosti koje im omogućuju da ostanu ekonomski aktivni dok god oni to žele i koje će stvoriti cjeloživotno aktivno društvo. Svi će radnici trebati potporu u sve većem broju promjena u sustavu rada tijekom njihovog života. Zbog toga aktivne politike zapošljavanja moraju postati proaktivne, a službe zapošljavanja proširene.
– Primjena prilagodljivog i mjerljivog sustava rodne jednakosti. Svijet rada počinje kod kuće. Od roditeljskog dopusta do ulaganja u javne sustave skrbi, politike moraju jačati podjelu neplaćene skrbi u kući kako bi se stvorila istinska jednakost mogućnosti na radnom mjestu. Osnaživanje uloge i utjecaja žena, uklanjanje nasilja i uznemiravanja na poslu i primjena transparentne politike plaća preduvjeti su za rodnu jednakost. Također su potrebne i posebne mjere koje će se baviti rodnom jednakošću u novim poslovima budućnosti.
– Osiguranje opće socijalne zaštite od rođenja do starosti. Budućnost rada zahtijeva snažan i odgovoran sustav socijalne zaštite, zasnovan na načelima solidarnosti i podjele rizika, koji podupire ljudske potrebe tijekom života. To traži razinu socijalne zaštite koja osigurava osnovnu razinu zaštite za sve u potrebi, a koju nadopunjuju sustavi dopunskog socijalnog osiguranja koji daje povećanu razinu zaštite.
2. Povećano ulaganje u institucije rada
Cilj preporuka je osnažiti i revitalizirati institucije rada. One su kamen temeljac pravednih društava i uključuju zakone, pravila, ugovore o radu, organizacije radnika i poslodavaca, kolektivne ugovore te sustave administracije i inspekcije rada. Transformacije koje se događaju u svijetu rada traže jačanje i revitalizaciju institucija koje upravljaju radom, uključujući i stvaranje općeg jamstva rada, samostalnost upravljanja vremenom, revitalizirano kolektivno predstavljanje… Oni ucrtavaju put prema formalizaciji radnih odnosa, smanjuju siromaštvo onih koji rade i osiguravaju budućnost rada kojeg će obilježavati dostojanstvo, ekonomska sigurnost i jednakost.
– Stvaranje općeg jamstva rada. Svi radnici, neovisno o vrsti ugovornog odnosa ili vrsti rada, trebaju imati temeljna radnička prava i „prikladne plaće za život“ (Ustav MOR-a, 1919.), maksimalna ograničenja radnih sati i zaštitu sigurnosti i zdravlja na radu. Kolektivni ugovori ili zakoni i pravila mogu podići tu razinu zaštite. Ovaj prijedlog također omogućuje da zaštita sigurnosti i zdravlja na radu bude priznata kao jedno od temeljnih načela i prava na radu.
– Samostalnost u upravljanju vremenom. Radnici trebaju veću samostalnost u organiziranju njihovog radnog vremena, a u skladu s potrebama poslodavca. Iskorištavanje tehnologije za proširenje izbora i postizanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života može radnicima pomoći u ostvarenju tog cilja i nadvladavanju pritiska koji dolazi s nejasnim granicama između radnog vremena i privatnog života. Potrebni su stalni napori da se primijene maksimalna ograničenja trajanja radnog vremena zajedno sa mjerama za poboljšanje proizvodnosti kako bi se ostvarila stvarna fleksibilizacija i kontrola nad radnim vremenom.
– Osiguranje kolektivnog zastupanja radnika i poslodavaca kroz socijalni dijalog kao javno dobro koje se promiče javnim politikama. Svi radnici moraju uživati pravo na slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje, a država jamči ostvarenje tih prava. Organizacije radnika moraju osnažiti svoju reprezentativnu legitimnost kroz inovativne tehnike organiziranja koje dolaze i do onih koji su uključeni u nove poslovne modele, uključujući i korištenje digitalnih tehnologija. Oni također moraju koristiti svoju moć okupljanja kako bi se za stolom našli predstavnici različitih interesa. Različiti su mehanizmi na raspolaganju kako bi se upravljalo promjenama i ljudima omogućio utjecaj na njihove radne živote – na razini poduzeća, radnička vijeća, postupci savjetovanja i informiranja, radnički predstavnici u tijelima upravljanja (upravni, nadzorni odbori). Kolektivno pregovaranje je temeljno pravo i moćan alat za gospodarski uspjeh i društvenu jednakost. Niska proizvodnost, stagnirajući rast plaća i povećana nejednakost zahtijevaju ulaganja u institucije određivanja plaća. Nužno je revitalizirati politiku plaća kroz prikladnu primjenu zakonski određene minimalne plaće i kolektivno ugovorene plaće.
– Kontroliranje i upravljanje tehnologijama u svrhu dostojnog rada. To znači da radnici i menadžeri pregovaraju o obliku rada. To također znači usvajanje „čovjek odlučuje“ pristupa u odnosu na umjetnu inteligenciju koji osigurava da konačne odluke koje utječu na rad donose ljudska bića. Potrebno je osnovati međunarodni sustav upravljanja vezano za digitalne platforme na način da platforme (i njihovi klijenti) poštuju određeni minimum prava i zaštita. Tehnološki napredak također zahtijeva reguliranje korištenja podataka i odgovornost algoritama u svijetu rada.
3. Povećana ulaganja u dostojan i održiv rad
Predlažu se transformativna ulaganja u skladu sa UN-ovom agendom za održivi razvoj.
– Poticaji za promicanje ulaganja u ključna područja za dostojan i održivi rad. Takva ulaganja također će unaprijediti rodnu jednakost i stvoriti milijune poslova i novih mogućnosti za mikro, mala i srednja poduzeća. Razvoj ruralnog gospodarstva, u kojemu leži budućnost mnogih radnika u svijetu, trebao bi postati prioritet. Usmjeravanje ulaganja u visoko kvalitetnu fizičku i digitalnu infrastrukturu je neophodno kako bi se zaustavile podjele i poduprle usluge visoke vrijednosti.
– Preoblikovanje struktura poticaja za poslovni sektor za dugoročna ulaganja i istraživanje dodatnih indikatora ljudskog razvoja i blagostanja. Te aktivnosti mogu uključivati pravedne fiskalne politike, revidirane korporativne standarde odgovornosti, povećanu prisutnost dioničara i izmjene prakse izvještavanja. Predlaže se razvijanje indikatora za mjerenje distribucijske i pravedne dimenzije gospodarskog rasta koje uključuju rast dohotka u kućanstvima i pristup obrazovanju, zdravstvu i stanovanju.
Komisija poziva sve dionike na prezimanje odgovornosti za izgradnju pravedne budućnosti rada. Zemlje bi tebale osmisliti nacionalne strategije o budućnosti rada kroz socijalni dijalog između vlada i organizacija radnika i poslodavaca.
